U susret kometi: Šta su, odakle dolaze i kuda idu nekadašnji glasnici velikih događaja?

Kometa 46P/Wirtanen je 16. decembra prošla kroz tačku najbližu Zemlji, a na noćnom nebu će biti vidljiva golim okom tokom decembra. Upoznajmo se sa ovim malim telima Sunčevog sistema i njihovom neobičnom istorijom

Foto: Pixabay

Tekst: Nevena Grubač

Bilo da su ih posmatrali kraljevi, nadajući se znamenju pobede, ili sveštenici, tumačeći ih kao božje glasnike, bilo da su ih posmatrali astronomi kroz moćna stakla svojih teleskopa, komete su oduvek izazivale radoznalost i uzbuđenje. Večni simboli spektakularnog, koji jure ledenim svemirom povremeno se dramatično hvatajući u koštac sa solarnim vetrovima, nikada nisu ostavili svoje svedoke bez dobre priče za prepričavanje generacijama.

Nekim kometama su pripisivane zasluge za smrt Cezara, poraz Napoleona, pojavu kuge… Ne tako davno, pre samo jednog veka, dok je planeta prolazila kroz rep, danas čuvene, Halejeve komete, Zemlju je uhvatila masovna panika zbog popularne ideje da će se populacija otrovati gasovima koje je kometa isparavala.

Nekada misteriozni objekti na nebu, koji su budili strahopoštovanje i od čijeg se lošeg znamenja branilo molitvom, komete su danas pravi dragulji astronomije koji s vremena na vreme prolete kroz naš zvezdani sistem i obraduju planetu nebeskom predstavom.

Kometa 46P/Wirtanen – najsjajnija kometa godine – je 16. decembra prošla kroz tačku najbližu Zemlji, i na noćnom nebu će biti vidljiva golim okom tokom decembra. Dok tražimo pogodnu priliku za posmatranje, upoznajmo se sa ovim malim telima Sunčevog sistema i njihovom neobičnom istorijom.

Velika kometa iz 1577, Jiřrí Jakubuv Dačický
Izvor: Wikimedia Commons 

Zvezde repatice

Ljudi su posmatrali komete od antičkih vremena. Rep koji su ostavljale za sobom raspaljivao je maštu, ne štedeći kod ljudi ideje koje bi ga objasnile. U duhu vremena u kom su se pojavljivale, nekada su bile opisivane kao majke koje su ostale bez dece, pa jezde nebom sa kosom koju su raspustile u znak žalosti. Po drugim predanjima, komete su predstavljale zadimljene ljudske grehe, koncentrovane u oblak koji sija na nebu opominjući ljude na njihova dela.

Ako danas pitate astronome, identitet komete je daleko manje poetičan i bajkovit. Komete su mala tela Sunčevog sistema. Zbog toga što se najvećim delom sastoje od leda i prašine,  astronomi ih nazivaju prljavim grudvama. Osnovni, čvrsti deo komete, njeno jezgro, naziva se nukleus. Mada je neka od najvećih posmatranih kometa imala nukleus od oko 30 kilometara, njihova gustina je i dalje veoma mala. Komete su uglavnom nepravilnog oblika, imajući u vidu da nemaju dovoljno veliku masu i gravitaciju zbog koje bi formirale sferan oblik.

Putujući hladnim kosmosom, komete ostaju zaleđene i neaktivne. Zbog njihove veoma tamne površine i njihovih malih dimenzija, praktično ih je nemoguće detektovati sve dok ne stignu do unutrašnjeg dela Sunčevog sistema.

Kometa ISON
Foto: NASA

Kometa ISON, recimo, koja je svojim istorijskim preletom iz 2013. ponela titulu komete našeg doba, dolazi iz Ortovog oblaka, veoma dalekog i hladnog dela Sunčevog sistema. Sa nukleusom prečnika nekoliko kilometara, projurila je pored Sunca brzinom od 60 kilometara u sekundi. S obzirom na svoju izuzetno ekscentričnu orbitu, ISON se više neće vratiti u naše krajeve. Suncu je bila najbliža 28. novembra 2013, kada mu je prišla na svega 1,6 miliona kilometara.

Ono što komete čini najprepoznatljivijima je njihov rep. Kada kometa priđe dovoljno blizu Sunca, solarna radijacija čini da kometa počne da isparava, stvarajući oko sebe komu – blještavi, sferni oblak gasa, koji može biti veći od nukleusa i milion puta. Ova isparenja se u mlazevima slivaju u pravcu duvanja solarnih vetrova, formirajući čuvene repove kometa, koji se mogu videti samo kada je kometa u bliskom prolazu pored Sunca i uvek su okrenuti nasuprot njega. Kako se sastoje od gasa i prašine, Sunčeva svetlost obasjava ove repove, te kometa konačno dobija svoj dramatičan izgled, i ponekad čak omogućava i golom oku da uživa u predstavi.

Reč kometa potiče od latinske reči comēta ili comētēs. Koren reči komē potiče iz grčkog jezika, a u prevodu znači ”duga kosa na glavi” ili ”nositi dugu kosu”, što je vremenom počelo da se odnosi na rep komete.

Meteorski roj Perseidi
Foto: NASA i Fred Bruenjes

Deca kometa

Pri svojim prolascima pored Sunca, kometa se troši i rasipa, ostavljajući za sobom ostatke nukleusa, takozvane potoke. Ponekad su ovi ostaci suviše krupni da bi ih solarni vetar razduvao. Na svojoj orbiti oko Sunca, planeta Zemlja povremeno može nabasati na ove potoke. Pri takvim susretima, gravitacija naše planete će ove čestice privući sebi, a one će uletati u Zemljinu atmosferu velikim brzinama, ostavljajući na noćnom nebu sjajne tragove, dok sagorevaju i tope se na svom putu ka tlu.

Slučajni posmatrač će zamisliti želju i nazvati ovaj fenomen zvezdom padalicom, ali će astronomi znati da prisustvuju prolasku Zemlje kroz meteorski potok koji je za sobom ostavila roditeljska kometa, priredivši Zemljanima uživanje u kiši meteora.

Zemlja tokom godine nailazi na veliki broj ovakvih meteorskih struja. Kada se ukrste putevi naše planete i ovih ostataka nekadašnje komete, može se računati na pojavu meteorskih kiša. Perseidi su možda i najbolji predstavnik ove pojave. Svakog avgusta, Zemlja prolazi kroz meteorski potok komete Svift-Tatl, pri čemu velika količina meteorida pada ka Zemlji, sagorevajući u njenoj gustoj atmosferi. Meteorska kiša koja tom prilikom nastaje zove se kiša Perseida, i predstavlja najsigurniju i najobilniju meteorsku kišu tokom čitave godine.

Ilustracija: NASA

Poreklo kometa

Ne može se sa velikom sigurnošću reći odakle komete dolaze, ali većinu ipak možemo vezati za dve određene lokacije u Sunčevom sistemu. Kratkoperiodične komete, ili one koje kroz Sunčev sistem prođu jednom ili više puta tokom 200 godina, stižu iz Kajperovog pojasa, oblasti koji se proteže daleko iza orbite najudaljenije planete Sunčeve porodice, Neptuna. Kajperov pojas je dom velikom broju malih tela Sunčevog sistema, uključujući tri patuljaste planete – Plutona, Makemake i Haumeu. Neka od tela koja naseljavaju pojas se sastoje od kamenitih materijala, ali će kod većine dominirati led kao glavna komponenta.  Smatra se da su ova tela nastala od neiskorišćenih materijala pri formiranju Sunčevog sistema.

Dugoperiodične komete, ili one kojima je potrebno više od 200 godina da naprave jednu orbitu oko Sunca, najverovatnije dolaze iz neistraženih prostranstava Ortovog oblaka, mistične i ledene teritorije koja se nalazi na pola puta između Sunca i susedne zvezde, Alfe Kentauri.

Bez obzira na udaljenost ovih prostora, gravitacioni uticaj prolazećih zvezda ili sličnih sila može izbaciti neko od ovih tela iz ravnoteže, gurnuvši ga prema unutrašnjem delu Sunčevog sistema. Na taj način mnoge od kometa bivaju odaslane u našem pravcu.

Dešava se da komete samo jednom prođu kroz Sunčev sistem, pre nego što ih njihove hiperbolične ili parabolične putanje ne pošalju daleko u međuzvezdani prostor da se nikada ne vrate.

Istražite više o kometi 46P/Wirtanen, koja je 16. decembra prošla kroz tačku najbližu Zemlji i na noćnom nebu će biti vidljiva golim okom tokom decembra.

 

Tekst je originalno objavljen na naučnopopularnom portalu Centra za promociju nauke, Elementarijum.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *