Biti geek, nekad i sad

Danas, u doba geek renesanse, biti gik ne znači marginalizaciju i stigmu. Ipak, ne toliko davno, ovaj pojam je nosio mnogo drugačije značenje

Star Trek Comic Con, New York
Izvor: Lična arhiva
Piše: Nevena Grubač
za naučnopopularni časopis Elementi

“geek [ imenica {sleng, dijalekt} ] Generally, a person who enjoys cerebral activities (such as wordplay or computer programming) more than the mainstream population does. Geeks in this sense increasingly claim the word with pride, but it may give offense when used by others, suggesting inadequacy in normal social relationships. A computer expert or specialist. For issues of etiquette.

kompjuterski zanesenjak [ muški rod ] Visokoobrazovana, ali neprijatna osoba koja o računarima zna više nego o sopstvenim roditeljima. čudak [ muški rod ] ekscentrik [ muški rod ] Ekscentričan, nesređen i neuravnotežen čovek; Glumac koji izvodi ekscentrične tačke (lat.)”

Nije bilo lako pronaći ton kojim će ovaj tekst biti napisan – ton koji će biti dovoljno objektivan i potkovan činjenicama kako bi pronašao mesto u časopisu o promociji nauke, a koji je istovremeno potpuno iskren o svom veoma subjektivnom motivu i svojoj ultimativnoj istini: ova tema se piše strašću. Konflikt takve premise nije obećavao. Nisam bila srećna.

Da – ova tema se piše strašću, ali ja sam pre svega novinar. Mada sam istovremeno i jedan od glasova nekada marginalizovane kulture čiju renesansu trenutno živimo, moj poriv da budem racionalna stoji na čelu ovog teksta i klima glavom u ritmu muzike iz filma Gospodar prstenova koju i sada, kao i uvek kada se bavim nečim što smatram važnim, slušam kroz svoje omiljene slušalice.

„Biti gik znači biti iskren o stvarima u kojima uživaš i ne biti uplašen da tu naklonost i pokažeš. To znači da nikada ne moraš da se pretvaraš kada nešto zaista voliš. To je praktično dozvola da ponosno padaš u trans poput deteta, radije nego da se ponašaš kao nekakva odrasla osoba. Biti gik je ekstremno oslobađajuće.“ – kaže Sajmon Peg, jedan od otaca novog talasa gik kulture koji preti da udavi svet.

I zaista – u dobu u kome kao odrasle osobe plaćamo enormne količine novca i putujemo na konvencije na kojima ćemo satima čekati u redu kako bismo upoznali glumca koji je u kakvoj opskurnoj SF seriji iz osamdesetih igrao našeg omiljenog humanoidnog vanzemaljca iz susednog kvadranta galaksije, biti geek jeste neverovatno oslobađajuće.

Postoji nešto egzaltirajuće u slobodi da pokažemo svoje pasije, a da ne budemo prezreni; u mogućnosti da se okružimo ljudima poput sebe, a da ne budemo marginalizovani; u povlašćenosti da živimo u duhu vremena koji nas ne omalovažava samo zato što naša interesovanja korene nalaze u fantastici. U nauci. U produktu ljudske mašte. U literaturi koja peva o budućnosti i svetovima koji (još uvek) ne postoje.

Danas je lako biti gik. I nadasve oslobađajuće.

Nekoliko decenija ranije? Nisam toliko sigurna.

Foto: Thandy Yung, Unsplash

Cirkuske nakaze

Etimološki, isto kao i na svim drugim poljima, gikovi su prešli dug i naporan put. Reč je počela da pušta svoje stidljive korene u ranom šesnaestom veku, kada je na nemačkom jeziku termin geck označavao budalu, ili nasamarenu, prostu osobu, a bio izveden iz glagola koji bi se mogao prevesti kao prevariti, ismevati, ili gunđati.

Međutim, tek se početkom šesnaestog veka škotska reč geck, u prevodu budala, pretvorila u geek (gik) i počela da se vrlo precizno odnosi na posebnu vrstu cirkuzanta – naime, na specijalistu veoma šokantne veštine. Gikovi su bili cirkuski izvođači koji su odgrizali glave životinjama, najčešće živini. Ne samo da su bili dobri u tome, već su u svojoj profesiji pronašli vrstu ponosa koji su otvoreno pokazivali.

Karnevalska zajednica, a i sami izvođači, nisu bežali od novog nadimka, bez obzira na to što su gikovi postali simbol za čudake, nakaze i generalno pojedince koji su, bilo na koji način a to uključuje i fizički, bili devijantni u odnosu na ono što je društvo u datom trenutku smatralo normalnim i prihvatljivim. Oni su svoje atipičnosti nosili ponosno, kao temelj svog identiteta, a unutar svoje zajednice osetili su pripadanje i bezbednost.

Biti čudan, ne uklapati se, ne biti pravljen po kalupu aktuelnih društvenih normi, nešto je sa čime su gikovi pomirljivo živeli decenijama, mnogo pre nego što je ta, sada toliko normalna reč počela da znači ono što znači danas.

Od samog starta, počev od tog dela istorije tokom kojeg su ljudi plaćali ulaz u cirkuse kako bi gledali deformisane individue na pozornici, gikovi su predstavljali ljude obavijene stigmom, izopštene iz društvenog poretka; one ljude koje je to isto društvo označilo takvima. Biti gik, značilo je ne biti baš naročito normalan, ali, istovremeno, ne baš naročito mariti zbog toga.

Foto: mnm.all, Unsplash

Nakaze modernog doba

Brzo premotavanje do druge polovine dvadesetog veka, do, recimo, severnoameričkog kontinenta kao savršeno relevantnog za formiranje popularne kulture i svih njenih podkategorija, i prethodna rečenica i dalje važi. Cirkusi više nisu naročito popularan vid zabave, a karijere cirkuskih izvođača izumiru poput srednjovekovnih zanata. Međutim – reč i dalje živi.

Osim nje, takođe živi potreba društva da manipuliše normalnošću, kao kategorijom koja zavisi isključivo od aktuelnih moralnih okvira istog tog društva, da marginalizuje i održava tihu vatru na kojoj se krčkaju svi koji ne spadaju u istu. Čudaci su neophodnost svakog društvenog poredka, jer bez njih, bez onih koji se ne uklapaju, kreatorima poredka iz ruku lako mogu iskliznuti neprirodne i nepotrebne granice normalnog.

Reč gik u ovom periodu jaše na leđima talasa moderne tehnologije. Krajem dvadesetog veka, ona počinje da vrlo precizno označava osobe koje se u društvu tehnologije osećaju prijatnije nego u društvu vršnjaka. Socijalna sfera nije nešto u čemu se najbolje snalaze, a njihova interesovanja su sve samo ne popularna.

Gikovi postaju klinci koji provode vikende igrajući Dungeons&Dragons u sesijama koje traju mnogo više sati nego što bi im bilo udobno da priznaju, klinci koje debljina Gospodara prstenova ne plaši već uzbuđuje, koji uče da programiraju, otkrivaju naučnu fantastiku, prave modele raketa u dvorištu i postaju radio-amateri.

Ništa od navedenog ne zvuči kao set osobina koji krasi kul decu u školi. Najčešće ismevani i nepopularni zbog svojih neobičnih interesovanja i hobija, gikovi nastavljaju da rade ono u čemu su dobri – da bezuslovno i bezrezervno vole stvari koje ih čine srećnima, bilo da su u pitanju računari, zmajevi, anime ili nauke o svemiru. Ono što im je zajedničko su strast i mašta, ali i nespremnost da bilo šta od svojih ljubavi žrtvuju zarad mesta za stolom sa kul klincima na velikom odmoru.

Gikovi postaju svi oni koji odbijaju da upadnu u tradicionalne kulturološke zamke, nasilje zamenjuju znanjem, a tipičnu muškost alternativnim idejama. Ipak, cena alternativnog modela je visoka, i najčešće je plaćena socijalnim statusom.

Robert Bogdan je u svojoj knjizi Freak Show: Presenting Human Oddities for Amusement and Profit opisao fenomen neuklapanja kao problem društva, a ne individue: „Čudak nije kvalitet koji pripada osobi u pitanju. To je nešto što smo mi stvorili: perspektiva, set pravila – socijalni konstrukt. […] Način na koji gledamo na ljude koji su drugačiji ima manje veze s tim kakvi su oni fizički, nego sa tim kakvi smo mi kulturološki. […] Čudak je način razmišljanja, predstavljanja, grupa pravila, to je institucija – a ne individualna karakteristika“.

Foto: Carl Raw, Unsplash

Cena popularnosti

Pitanje popularnosti gikova i generalno štrebera (nerds) u srednjim školama nikako ne želim da uprostim podelom na pametne i manje pametne klince. Svako ko je ikada išao u školu razume da su vršnjački odnosi sve samo ne crno-beli, i da postoji ogroman broj dobrih đaka koji nikada nisu čitali Artura Klarka niti gledali Zabranjenu planetu. Osim toga, daleko češće će se desiti da devojčice, koje su odlikaši, ipak uspeju da održe značajniji socijalni status od dečaka.

Možemo spekulisati da li je razlog tome to što su devojčice senzitivnije na društveni pritisak, ili činjenica da se dečaci odgajaju u tehnološkom duhu dok su devojčice i dalje, nažalost, tradicionalno forsirane u pravcu društvenih i humanističkih nauka, a gik kultura u modernom smislu podrazumeva snažno oslanjanje na modernu tehnologiju i prirodne nauke… činjenica je da je odgovor, ukoliko uopšte postoji, veoma komplikovan, i zadire duboko u klimave temelje diskutabilnog socijalnog ustrojstva modernog sveta.

U svom kultnom eseju iz 2003. godine, Why Nerds Are Unpopular, Pol Grejem je do velikih detalja analizirao pitanje popularnosti štrebera u javnim školama Sjedinjenih Država tokom osamdesetih godina prošlog veka.

Njegov zaključak je jednostavan. Gikovi i štreberi su pametna deca, kojima je jasno da popularnost zahteva veliki trud, a oni jednostavno nisu spremni da menjaju svoje RPG (Role Playing Games) sesije, svoje knjige i kolekcije akcionih figurica i stripova zarad sedenja za kul stolom. Gikovi shvataju cenu popularnosti, i rešavaju da je previsoka, odbijajući da je plate.

Ovakav odgovor svakako prija sujeti svih nas koji se identifikujemo sa ovom grupom, ali osim toga, u njemu se krije sasvim objektivan rezon. Kada sam ja išla u gimnaziju, moje neuklapanje u srednjoškolske socijalne interakcije bilo je u svakom trenutku savršeno namerno. Bez obzira na to što nisam bila idealan đak, moji odmori su radije provođeni sa nosem zabijenim u Kingov To, nego u pokušajima socijalizacije.

Kao što se to najčešće dešava u praksi, u besprekornom odsustvu truda, gik zajednica je pronašla mene i prihvatila moju opsesiju naučnom fantastikom i svemirom raširenih ruku, i počeli su dani beskonačne filmske trivie, diskusije o tome da li je brži warp drive ili putovanje kroz hyper space, kao i bežanje iz škole na četvrto uzastopno gledanje Povratka Kralja.

Ukoliko su okruženi makar malim brojem, barem jednom osobom koja deli njihova interesovanja, gikovi neće biti usamljeni. Izmišljeni svetovi koji pale njihovu maštu su jedini dom koji im je potreban, a njihova D&D ekipa svo društvo koje su ikada mogli da požele. Zajednica gikova je najtoplije i najprijatnije mesto koje možete da zamislite; ukoliko vas neko od nas vidi u Doctor Who majici, zgrabiće vas za ruku, odvesti na kafu i sa vama do sitnih sati prepričavati omiljene epizode.

Ukoliko pokažete da su vaše pasije kompatibilne, upravo ste stekli najboljeg prijatelja. Ukoliko pak ne, i ako ste uhvaćeni kako na sebi nosite simbole gik kulture bez ikakvog znanja o datoj temi, čak će se i u ovoj, inače veoma inkluzivnoj grupi, pronaći oni koji će vam zalupiti vrata Morije ispred nosa, rasrđeni što se poigravate stvarima na kojima počiva nečije čitavo emotivno ustrojstvo.

Gik zajednica postoji zarad deljenja strasti, deljenja ljubavi prema stvarima koje oplemenjuju naše živote, deljenja univerzuma, bilo da su oni deo Mlečnog Puta ili galaksije Far, Far Away. Nije važno da li čekate pismo iz Hogvartsa ili svakog dana pijete čaj u svom dvorištu, u nadi da će se na trotoaru pojaviti Gandalf i odvesti vas u lov na zmaja ili preferirate teleportaciju sa svog zvezdanog broda direktno na površinu planete Vulkan; vi ste kod kuće. Imate porodicu. Pripadate. I pored svog tog bogatstva, zašto bi se iko osećao usamljeno i odbačeno?

A ipak, odbačenost od mejnstrim kulture i odskakanje od normalnog je oduvek bila premisa formiranja gik kulture. Mada je, nedvosmisleno, oduvek bilo i uvek će biti onih koji osećaju da su pripadnici ove subkulture, koji su istovremeno vrhunski sportisti, društveno prilagođeni i popularni, biti geek i nerd osamdesetih godina prošlog veka skoro je po pravilu bio pogrdan, uvredljiv i pejorativan naziv za sve one klince koji su, u očima ostalih, izgledali kao da nikada neće naći put u odrastanje. A onda se desio dvadesetprvi vek.

Originalni komandni most iz serije Zvezdane Staze
Izvor: Lična arhiva

Promena uloga

„Budite fini prema štreberima. Sva je verovatnoća da ćete završiti radeći za jednog od njih.“ – čuvena je izjava Bil Gejsta, ikone nove generacije gikova koja je odrasla na internetu. Računari su sada deo svakog domaćinstva, priuštivi su, a nekoliko generacija između njihove prvobitne pojave i današnjice je istupilo oštricu krive učenja, tako da je u ovom trenutku većina ljudi barem kompjuterski pismena, ako im računari nisu čak i struka.

Takođe, u prvoj deceniji dvadesetprvog veka, generacija stidljivih gikova nevidljivih na velikim odmorima pretvorila se u odrasle osobe i, pogodite šta? Rade. Primaju plate. Imaju novac i spremni su da ga potroše na stvari koje vole istim žarom kao pre neku deceniju.

Gikovi su postali snažna platežna sila, a filmska industrija, kao jedan od kreatora popularne kulture, spremno je uskočila u prazan slot i preuzela na sebe da isporuči željeni proizvod. Klinci koji su odrastali osamdesetih, u eri nastajanja kultnih filmova, igrica i stripova, danas mašu novcem, spremni da kupe nostalgiju svakom ko je raspoložen da proda.

Istovremeno, tehnologijom je prožet svaki aspekt svakodnevnice prosečne osobe. Zajedno sa tehnologijom, rasla je i razvijala se i gik kultura, i čitavo okruženje modernog čoveka formiralo se na takav način da favorizuje giki osobine. Da biste bili uspešni u dvadesetprvom veku, postalo je praktično neophodno da imate kompjuterske veštine, kreativnost, da ste otvoreni i okrenuti diverzitetu. Potrebno je da razumete temelje modernog sveta i da vam je u njemu udobno, a pogodite koja grupa ljudi je imala sve neophodne karakteristike?

Pojavom serije Big Bang Theory, koja je postala globalni fenomen, doba gikova konačno je formalizovano. Kao jedna od najgledanijih serija svih vremena, grupisala je stereotipe, pojednostavila mehanizme ove subkulture, upumpala gomilu giki referenci i osvojila milione srca i isto toliko gledalaca na planeti. U njoj su mogle da uživaju obe grupacije – pre svega gikovi, jer su oni zapravo mogli da razumeju reference korišćene u seriji, ali i svi oni koji to nisu, jer je serija, u suštini, romantična komedija – što je veoma popularni žanr.

I niste stigli ni da kažete 42, a zlatno doba gik kulture je pokucalo na vrata, uzviknuvši Come with me if you want to live. Još uvek ne shvatajući šta se tačno desilo i kako je uopšte moguće da odjednom u najobičnijem Maksiju možemo da kupimo Star Wars čaše, čitanje stripova više nije povod za ismevanje. Gikovi su ti koji, visoko dignute brade, odlaze na premijere holivudskih filmskih hitova, skupljajući plodove kinematografskog rata između Marvel-a i DC-ja.

Odjednom, više ne moramo da spavamo u štampariji kako bismo napravili sebi Batman majicu: u ovom trenutku praktično možete da ih kupite na ulici, ne morate čak ni da uđete u radnju. Većina omiljenih super heroja ima svoje televizijske serije, cosplay je, zapravo, postao zanimanje, a karte za San Diego Comic Con redovno planu nekoliko minuta po puštanju u prodaju.

Neki gikovi trenutno žive bajku. Doba marginalizacije je prošlo, a inteligencija i kreativnost su konačno prevagnule u odnosu na srednjoškolske vrednosti. Više nismo čudni. Neko bi čak možda bio i dovoljno hrabar da kaže da neki od nas sada imaju svoj kul sto. U društvu nas pominju kao gikove uz osmeh, ne uz prezir. Simpatični smo sa tim svojim neobičnim opsesijama.

Za druge, gik renesansa je donela novi krug pakla. Old school gikovi smatraju da niko nema pravo da nosi Superman majicu ukoliko nije pročitao svaki strip o Supermenu koji je ikada objavljen, a poželjno je i da može da izdeklemuje naslove napamet, sa sve datumima izdanja.

Do juče je bilo sasvim jasno šta znači biti gik. Znalo se šta to sobom nosi, znale su se posledice po društveni status, znala se cena. Definicije više ne funkcionišu. Popularnost superherojskih filmova je donela horde lagodnih fanova, koji nikada neće zagristi u filozofiju likova dalje od gledanja Avengers-a, i oni koji su uložili godine u čitanje i učenje o Marvel univerzumu ne praštaju lako ovakav pristup.

Među nama ima onih koje ova renesansa boli, koji smatraju da je možda ipak bolje imati teritorijalni pristup, dati novim fanovima test na zaokruživanje, pa ako znaju dovoljno Star Wars trivie iz 1977, biće im dozvoljeno da pogledaju u bioskopu Buđenje Sile.

Srećom, većina nas je i dalje ono što je oduvek i bila – grupa ljudi koja čeka u niskom startu da u svoj fantastični svet uvede svakog ko pokaže makar mrvu interesovanja. Naš entuzijazam će vas ponekad uplašiti, ali imajte u vidu da smo predugo bili definisani odstupanjem od normalnog, i da jedva čekamo da vas povedemo where no man has gone before.




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *