Ursula Legvin: Žena punih šaka

Iza sebe je ostavila svet Ekumena i svet Zemljomorja, kao i nebrojena druga remek-dela koja su ovaj naš stvarni svet učinila lepšim mestom.

Foto: Marian Wood Kolisch, Oregon State University at Flickr

U 88. godini života, 22. januara 2018. godine, napustila nas je Ursula Legvin, jedna od najznačajnijih spisateljica žanrovske literature u istoriji, pesnikinja, esejista, i sveukupni dragulj u svetu fantastike. Danas bi napunila 80 godina.

Ursula je na sebi svojstven, meki i delikatan način oplemenila polje naučne fantastike kojim inače dominira muška reč. Često je stavljana rame uz rame sa Meri Šeli, čuvenom autorkom kultnog romana o Frankeštajnu, koja je utrla put ovom neobičnom žanru. Iako svakako ne prva žena koja je pisala o SF-u, Ursula Legvin je definitivno jedna od najznačajnijih, najvoljenijih i najnagrađivanijih žena koje su se odvažile da uplove u svet fantastike, i na njemu ostavile dubok trag.

Često je u svoje romane i priče, koji su plesali negde na rubu raznih podkategorija spekulativne fantastike, inkorporirala inovativne socijalne konstrukte, ilustrujući društva koja su se na kreativan i nenasilan način borila sa socijalnim izazovima. Bavila se rodnim podelama, ljudskim pravima, pitanjima seksualnog identiteta, društvenom nepravdom, feminizmom; no, činila je to na neagresivan, suptilan način, kao što je, uostalom, bio njen pristup svakom konfliktu – bilo izmišljenom, kojim se bavila u svojim romanima, bilo realnim, o kojima je pisala u svojim esejima.

O hrabrosti koju je trebalo imati da se kao žena sredinom prošlog veka posveti pisanju gotovo isključivo muškog žanra, možemo samo nagađati. Pritom, do pre svega nekoliko godina, SF i fantastika uopšte bili su marginalizovani žanrovi. Do pred sam kraj svog života, osećala je da se to nije u potpunosti promenilo.

„Možete da pomešate mnogo orkova i jednoroga i intergalaktičkih ratova, a da zapravo ništa ne izmaštate. Jedan od problema s našom kulturom je u tome da mi ne poštujemo i ne gajimo maštovitost. Njoj je potrebna vežba. Njoj je potrebno upražnjavanje. Ne možete da ispričate priču ako niste slušali mnogo priča i onda naučili kako to da uradite“, rekla je za Los Angeles Review of books, na jednom od svojih poslednjih intervjua.

U fokus javnosti je došla 1969. objavljivanjem čuvene Leve ruke tame, romana koji ju je proslavio i poslao njenu karijeru na plodan put do nebrojenih nagrada i priznanja. Roman je osvojio nagrade Hugo i Nebula 1970. godine. Doživeo je 30 reizdanja, a ugledni magazin Locus ga je 1975. smestio direktno iza Herbertove Dine i Klarkovog Kraja detinjstva. Njena sledeća, i gotovo podjednako poznata knjiga, Čovek praznih šaka, je takođe dobila i Hugo i Nebula nagradu, čime je Legvinova postala prva književnica koja je uspela da ih obe osvoji dva puta za redom.

Osvojila je na desetine književnih nagrada koje se dodeljuju na godišnjem nivou: pet nagrada magazina Locus, četiri nagrade Nebula, dve Hugo i jednu Svetsku nagradu za fantastiku (World Fantasy Award). Osim za romane, ove četiri nagrade je dobila i u kategorijama za kratke priče. Dodeljeno joj je devetnaest nagrada časopisa Locus od strane pretplatnika, što je više nego što je i jedan drugi pisac ikada dobio.

U aprilu 2000. godine, Kongresna biblioteka SAD ju je proglasila za živu legendu u kategoriji “Pisci i umetnici”, za njene značajne doprinose američkoj kulturnoj baštini, što ju je smestilo rame uz rame sa velikanima poput Poa, Tvena i Vortona. Skromna, kao i obično, o ovom izuzetnom priznanju je rekla: „Ono što nisam shvatala je to da je objavljanje u Biblioteci Amerike istinska i trajna čast. Posebno ako ste još živi. Filip Rot i ja činimo čudan, ali ekskluzivan klub.“

Jedna od javnosti najinteresantnijih nagrada je dobijena 2014. godine od strane National Book fondacije za istaknut doprinos Američkoj književnosti. Tom prilikom je dobila medalju i nagradu za životno delo, koju joj je uručio Nil Gejmen, jedan od njenih najposvećenijih poštovalaca, koji ju je često isticao kao svog ličnog uzora i inspiraciju. Govor koji je tom prilikom održala ostao je zapažen kao jedna od čuvenijih kritika modernog izdavaštva, i Amazona kao jednog od njegovih predstavnika.

Poznat je i njen dugogodišnji, neodobravajuć stav po pitanju elektronskih knjiga. U decembru 2009. godine je napustila članstvo u organizaciji profesionalnih pisaca, The Authors Guild (SAD), u znak protesta zbog prihvatanja Google projekta digitalizacije knjiga. “Odlučili ste se na dogovor sa đavolom”, napisala je u obrazloženju. “Postoje principi koji su uključeni, povrh celog koncepta zaštite autorskih prava; koje ste napustili bez borbe zarad dogovora sa korporacijom, pod njihovim uslovima.”

Međutim, u godinama koje su sledile, promenila je mišljenje: „…sada imamo dva načina objavljivanja i ima da ih koristim oba. Imali smo jedan, sad imamo dva. Kako to može da bude loše? Stvorenja žive duže ako mogu da rade stvari na različite načine. Mislim da sam bila krajnje dosledna u vezi s tim. Ali moguće je da mi se ton u glasu promenio. Bila sam protiv trenda. Ima i ta šala koju sam čula. Znate koja je Gutenbergu bila druga knjiga, posle Biblije? Bila je to knjiga o tome kako je knjiga mrtva.“

Ursula Legvin je rođena je u Berkliju u Kaliforniji, 1929. Njena majka je bila pisac a otac antropolog. Studirala je na Univerzitetu Kolumbija. Udala se 1953. za istoričara Čarlsa Legvina. Poslednjih 60 godina živela je u Portlandu.

Iza sebe je ostavila Čoveka praznih šaka, Levu ruku tame, Grad opsena, Svet se kaže šuma, Ribara unutrašnjeg mora, Nebeski strug, Čapljino oko, Stalno se vraćajući kući… Ostavila nam je svet Ekumena i svet Zemljomorja, i nebrojena druga remek-dela koja su ovaj naš, stvarni svet učinila lepšim mestom.



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *